Death Stranding 2 je igra u kojoj hodaš, nosiš pakete, gledaš filmske scene dulje od nekih filmova i razmišljaš o vezama između ljudi dok prelaziš ledenu pustopoljinu pod kišom koja stari sve čega se dotakne. I kažem ti od srca: ne postoji ništa slično tome, ni blizu, nigdje.
Priča
Sam Porter Bridges, opet utjelovljen Normanom Reedusom u jednoj od boljih glumačkih izvedbi u gamingu, vraća se kad nova prijetnja ugrozuje krhke veze koje je uspostavio. On the Beach — doslovan liminalni prostor između života i smrti — igra centralnu ulogu dok granica između dimenzija počinje popuštati.
Nova postava je po Kojiminim standardima: Elle Fanning donosi emotivno zahtjevnu rolu koja bi bila impresivna i u Hollywoodu; Léa Seydoux se vraća s proširenom ulogom; Troy Baker i Shioli Kutsuna dodaju nove perspektive priči; George Miller, redatelj Mad Max: Fury Road, ima cameo koji ćeš prepoznati odmah. Kojima ih dirigira kao pravi filmski redatelj — close-upovi se zadržavaju taman koliko trebaju, izvedbe su nijansne, svaka scena ima vizualnu kompoziciju.
Tematski, DS2 ide dublje od originalne “poveži ljude” metafore. Propituje identitet, što nosimo sa sobom (doslovno i emocionalno), etiku ponovnog uspostavljanja veza i što gubimo u procesu. Filozofsko je, ponekad namjerno zbunjujuće, i puno Kojiminog karakterističnog miješanja duboke ozbiljnosti s povremenim apsurdnim humorom koji nikomu osim njemu ne bi prošao.
Norman Reedus kao Sam Porter Bridges — čovjek koji nosi teret cijelog svijeta, dosl.
Hoćeš li to nazvati pretencioznim ovisi o tvojoj toleranciji za autore koji postavljaju velika pitanja bez da uvijek daju jasne odgovore. Rorschach test, isto kao i original.
Gameplay
Gameplay loop dostave ostaje srce iskustva, ali je dramatično proširen. Nova vozila se ponašaju intuitivnije, exoskeleton upgradeovi daju Samu traversal alate koji su gotovo superljudski, a novi drone sustavi za izviđanje i transport tereta čine putovanje kroz opustošene krajolike znatno dinamičnijim nego u prvom dijelu. Monotoni osjećaj ponavljanja koji je bio najčešća kritika originala ovdje se javlja puno rjeđe.
Borbeni sustav je pravi upgrade. DS1 borbe bile su neophodna smetnja u najboljim slučajevima — DS2 ima punokrvniji akcijski sustav s novim oružjima, boljim AI-jem neprijatelja i BT fightovima koji imaju faze i mehanike umjesto samo “pogodi zlatnu stvar”. Stealth pristup MULE kampovima nagrađuje planiranje i igra ga tretira kao pravi taktički alat.
Timefall — kiša koja ubrzava starenje svega što dotakne — ostaje tvoj najveći okolišni neprijatelj i mehanički je relevantnija nego ikad. Planiranje ruta oko vremenskih sustava, korištenje prognoze, traženje zaklona na pravom dijelu trase — tu živi prava strateška dubina igre. Savladavanje toga je duboko zadovoljavajuće na način koji ne možeš objasniti nekome tko nije igrao.
Grafika i zvuk
Decima Engine na PS5 je apsolutni showcase. Krajoličine — naizgled inspirirani Islandom i vulkanskim područjima — su ogromni i tjeskobno lijepi. Prazna praznina je namjerna i igra ju vizualno zaslužuje: atmosfersko osvjetljenje, volumetrička magla i efekti čestica stvaraju prizore koji su periodički fotorealistički.
Facial capture postave je filmske kvalitete. Norman Reedus izražava iscrpljenost i odlučnost bez ijedne izgovorene riječi u ključnim scenama. Ellin lik ima emotivne trenutke koji bi bili nezaboravni u pravom filmu — ovdje su interaktivni.
Soundtrack miješa Low Roar, CHVRCHES i orkestralni score koji se premješta između ambijentalne melankolije i intenzivne perkusije. Staviti slušalice i hodati kroz magloviti planinski prijevoj noću je jedan od boljih audio-vizualnih doživljaja koje gaming može ponuditi.
Strand sustav
Asinkroni multiplayer koji je definirao DS1 vraća se proširen. Ceste, mostovi, skloništa i ziplineovi koje gradiš ostaju u igrama drugih igrača — ostavljaš trag za ljude koje nećeš nikad upoznati i koristiš infrastrukturu stranaca koji su prošli istim putem. Tiho je i gotovo meditativno.
Novi cooperative projekti grupama igrača omogućuju udruživanje resursa za izgradnju masivnih trajnih struktura po regijama. Osjećaj zajedničkog postignuća s nevidljivim saveznicima — bez direktne interakcije, bez kompetitivnog elementa — jedinstven je u gamingu i emocionalno rezonira na način koji je teško opisati dok ga ne doživiš.
Asinkroni Strand sustav — infrastruktura stranaca postaje tvoj alat, tvoje građevine postaju nečija nada
Zaključak
Death Stranding 2 nije za svakoga i zna to. Sporo je, filozofsko i traži razinu strpljenja kakvu ne traže mnoge igre. Ali gameplay je značajno poboljšan u odnosu na original, vizuali su nevjerojatni i srce igre — hodanje, razmišljanje, povezivanje s nepoznatima — ostaje jedinstveno u cijeloj industriji. Jedan od najhrabrijih naslova ove generacije koji zaslužuje poštovanje čak i od onih koji ga ne vole.
Ocjena: 8/10
