Recenzija: Doom Eternal — Savršena simfonija kaosa i adrenalina

Doom 2016 je reboot koji je šokirao industriju: u eri cover shootera i realistične taktike, id Software je rekao “ne” i napravio igru gdje se stalno kreće naprijed, ubija brzo i nikad ne staje. Doom Eternal uzima taj recept, dodaje sloj kompleksnosti koji bi trebao zastrašiti, i na kraju isporučuje nešto što je toliko dobro izbalansiran da se osjeća gotovo matematički savršenim. Ovo nije samo FPS — ovo je performativna umjetnost destrukcije.

Priča

Doom Slayer se vratio, i ovaj put Pekelni invazori nisu samo na jednoj vojnoj bazi — cijeli je Zemlja pod opsadom. UAC Sentinel Prime, dimenzionalni portali, Maykr anđeli i Khan Maykr kao glavna antagonistica — priča je daleko ambicioznija nego u prethodniku i, iskreno, puno zanimljivija za one koji se udube u lore fragmente i Codex unose.

Ali recimo što jest: priča nije razlog zašto igraš Doom Eternal. Razlog je taj što Doom Slayer ulazi u prostoriju i sve što nije vijak ili zid prestaje postojati unutar idućih dvadeset sekundi. Cutscene u kojima Slayer pokazuje apsolutno nula emocija prema demonima koji pokušavaju diplomatski pregovarati je meme materijal, ali i savršena karakterizacija lika koji je izvan granica klasičnog storytellinga.

Gameplay

Ovdje je Doom Eternal neusporediv. id Software je dizajnirao ono što se može opisati jedino kao “resource economy hell” — i to u najboljim smislu. Nisi samo FPS igrač koji ubija demone; ti si mikro-menadžer u realnom vremenu koji balanizira tri valute istovremeno:

• Ammo: Chainsaw za instant punjenje, ali ima cooldown — i moraš dobro birati kada ćeš ga koristiti.
• Health: Glory kills (finisheri na ranjenim neprijateljima) dropaju health pickupe. Bez agresivnog igranja, umireš.
• Armor: Flame Belch (rameni bacač plamena) na neprijatelju generira armor shardove. Ponovo — agresivnost je nagrada.

Ta trisystem mehanika znači da nikad ne možeš stati i čekati za regeneracijom. Doom Eternal te tjera naprijed konstantno, i svaka arena je dizajnirana kao višekatni prostor za optimalno kretanje: dash, double jump, wall-climb, meathook za primaknuće — sve to čini da se osjećaš kao metalički superhero koji leti kroz pakao.

Težina savršeno eskalira. Marauder neprijatelj u kasnijim razinama — kojega zajednica bježi mrzi — je zapravo tutorial u disguisu koji te uči da ne paničariš i praviš precizne ulaze u borbu. Boss fightovi su spektakularni i dizajnirani bez jeftenih trikova.

Grafika i zvuk

Na PC-u s modernim hardverom, Doom Eternal je vizualni spektakl. idTech 7 engine gura frameove s brutalne efikasnosti — igra je optimizirana bolje od većine AAA naslova te ere i bez problema vrti 144+ FPS na mid-range kartama. Dizajn demona je makabrično kreativan: od Revenant skeleta s raketnim lansiranjem do Archvillea koji summona reinforcemente, svaki tip neprijatelja je vizualno distinktivan i mehanički jedinstven.

Što se tiče soundtracka — moramo biti iskreni: Mick Gordon je napisao nešto genijalno, ali kontroverza oko finalnog masteringa (id je remixao određene trackove bez Gordonovog odobrenja) je ostavila gorak okus. To ne mijenja činjenicu da je glazba u samoj igri — djelo koje je nastalo suradnjom — jedan od najsnažnijih metal soundtrackova u gaming povijesti. “The Only Thing They Fear Is You” u final levelu je gotovo religiozno iskustvo.

Multiplayeri Invasion Mode

Invasion mode — gdje drugi igrači mogu ušetati u tvoj singleplayer run kao demoni — je bio jedan od kreativnijih multiplayerskih koncepta te generacije, nažalost naknadon uklonjen iz igre. Battlemode (2v1 asimetrični multiplayer) je ostao, ali nikad nije dostigao širu publiku. Doom Eternal je, u suštini, singleplayer iskustvo, i to je savršeno okej.

Zaključak

Doom Eternal je igra koja te iscrpljuje i oduševljava istovremeno. Svaka završena arena je mali trijumf, svaki novi demon tip je novi puzzle, a svaki sat igranja je intenzivniji od prethodnog. id Software je 2020. godine napravio jedan od najbojih FPS naslova ikad — ne samo dobre Doom naslove, nego naslova koji su standardi za cijeli žanr. Obavezan naslov, bez rasprave.

Ocjena: 9/10