Postoje igre koje te zabavljaju, postoje igre koje te fasciniraju, i postoje igre koje te slome i skupe te natrag — a da još uvijek nisi siguran je li to bila dobra ili loša ideja. Nier: Automata je sve troje. Yoko Taro — ekcentrični direktor koji nosi masku lubanje na press konferencijama — napravio je s PlatinumGames nešto što zaslužuje mjesto u svakoj raspravi o naraciji, temama i dizajnu u gaming mediju.
Priča
Godina je 11945. Zemlja je opustošena, a preostalo čovječanstvo sklonilo se na Mjesec dok čeka povratak. U međuvremenu, YoRHa — organizacija androida — bori se protiv invazije mehaničkih lifeformi koje su na Zemlju doveli vanzemaljci. 2B (2-ore Battle unit) i njen pratilac 9S (9-ore Scanner unit) su naša protagonistična dvojka — precizni, hladni, profesionalni. Na početku.
Priča Nier: Automata strukturirana je oko pet głównih endingova (A, B, C, D, E). Ending A — otprilike 15-20 sati — daje jedan zaokružen zaključak. Ali to nije kraj. Ending B nastavlja isti sadržaj iz 9S-ove perspektive, otkrivajući drastično drugačije slojeve iste priče. Endingovi C, D i E — dostupni kroz novi playthrough koji počinje neposredno gdje B završava — razbijaju sve pretpostavke i postavljaju pitanja o svrsi, slobodnoj volji, sjećanju i tome što znači živjeti vrijedno života.
Teme su teške: egzistencijalizam, nihilizam, Camus, Nietzsche, očaj i nada u isti mah. Ali Yoko Taro to nikad ne servira didaktički — već kroz akciju, glazbu i momente koji te uhvate potpuno nespremnog.
2B i 9S — androidi koji osjećaju više nego što bi smjeli.
Gameplay
PlatinumGames je studio koji zna akcijsku borbu — Bayonetta i Metal Gear Rising su dokaz. U Nier: Automati, taj combat engine je implementiran u okviru RPG-a s otvorenim svijetom, i rezultat je nešto elegantno i fleksibilno. Imaš melee napade (kratko i dugo oružje koje možeš kombinirati), ranged paljbu Poda (dronski pratioci s raznim specijalnim napadima), dodge roll s preciznim parryjem i sistem čipova koji modificiraju sve — od HUD-a do sposobnosti samoobnavljanja.
Buildovi su iznenađujuće duboki za igru koja bi mogla proći samo kao hack-and-slash. Možeš instalirati chipove koji mijenjaju logiku igre, ukloniti HUD elemente (pa čak i health bar), pojačati oštećenje nauštrb obrane, fokusirati se na ranged ili melee — i svaka kombinacija mijenja osjecaj borbe.
Questovi — posebno sidequestovi — su neka posebna kategorija. Mnogi su na prvi pogled trivijalnog sadržaja (donesi tri glive, ubij pet robota), ali gotovo svaki ima twistani zaključak koji komentira temeljne teme igre. Robot koji želi biti komičar. Androidi koji su formirali religiju. Mehaničke lifeformije koje su osnoval nudistički kamp. Yoko Taro se igra, ali nikad bez razloga.
Grafika i zvuk
Grafički, Nier: Automata nije tehničko čudo — ni 2017., ni danas. Ali artistički pravac je jak: post-apokaliptični Tokyo s ruševinama nebodera, zasuta plaza i šume, kontrast metalnih tijela androida i organskih okruženja. Žuta boja gintrike mehaničkih lifeformi u pješčanoj pustinji ostaje u memoriji.
Keiichi Okabe potpisuje jedan od najkompleksnijih video game soundtrackova ikad. “Weight of the World” — choralna kompozicija koja se peva na nekoliko jezika istovremeno — je Ending E pratnja koja će te fizički slomiti. “Amusement Park” je uznemirujuće veseo leitmotiv koji se transformira u kasnijim verzijama u nešto daleko tamnije. Glazba ovde nije pozadinska tapiserija — ona je narativni element.
Ending E i Zajednicu
Treba to posebno istaknuti: Ending E zahtijeva od tebe da izbrišeš vlastiti save file kao čin žrtve. Nije metafora — igra ti traži da obrišeš sve što si napravio kako bi pomogao drugom igraču kojeg nikad nećeš upoznati. Zajednica je izgradila sistem u kojemu se ti saveovi obnavljaju kroz kolektivnu akciju igrača diljem świata. To je jedan od najkreativnijih dizajnerskih poteza u gaming povijesti i potpuno jedinstven za medium.
Zaključak
Nier: Automata je igra koja zahtijeva predanost i povjerenje — povjerenje da će sve ono što se čini kao ponavljanje ili čudnost u konačnici imati smisao. I ima. Yoko Taro i PlatinumGames napravili su nešto što nadilazi žanr, nadilazi format, i u ponečemu nadilazi sam medium. Ako igraš samo jednu “artsy” igru u životu, neka bude ova.
Ocjena: 9/10
