Postoje igre koje igraš jer su dobre. I onda postoje igre koje te natjeraju da se smiješ kao dijete — spontano, nekontrolirano, s tim osjećajem čistog oduševljenja koji misliš da si zauvijek izgubio negdje u osnovnoj školi. Super Mario Odyssey je ta igra. Nintendo je uzeo svoju najpoznatiju maskotu, bacio mu čarobni šešir na glavu i stvorio nešto što je istovremeno nostalgično i potpuno svježe — sandbox platformer koji dokazuje da je Mario, nakon više od 30 godina, apsolutno i nepobitno još uvijek kralj gaminga.
Priča
Bowser opet otima Peach. Da, znam — čuješ to i pomisliš “opet ta priča”. Ali ovaj put Koopa King ide all-in: tip planira vjenčanje. Pravo, potpuno vjenčanje s bijelim odijelom, cilindrom i buketom. Obilazi kraljevstva i krade savršen prsten, savršenu haljinu, savršen buket i savršenu tortu za svoju prisiljenu ceremoniju. Mario, naravno, pokušava ga zaustaviti — ali Bowser ga nokautira s vlastitog broda na početku igre i uništi mu legendarnu kapu.
Tu na scenu stupa Cappy — duh iz Cap Kingdoma čija je sestra Tiara također oteta (pogodi tko ju koristi kao Peachinu tijaru za vjenčanje). Cappy se transformira u Marijovu novu kapu i tako počinje jedno od najluđih putovanja u povijesti gaminga. Marijev brod, Odyssey, pokreću Power Moonovi — i da bi sustignuo Bowsera, moraš obići cijeli globus, od pustinja i ledenih krajeva do džungli, vulkana i jednog potpuno ludog grada punog realističnih ljudi.
Priča je jednostavna? Apsolutno. Ali to je namjerno — ona postoji kao okvir, kao izgovor da te Nintendo provede kroz najmaštovitiju kolekciju svjetova ikad stvorenu u jednoj videoigri. I unutar te jednostavnosti skrivaju se trenuci koji te pogode ravno u srce. Pauline, Marijeva originalna “djevojka u nevolji” iz Donkey Konga iz 1981., vraća se kao gradonačelnica New Donk Cityja — samopouzdana, moćna i vlasnica jednog od najepičnijih trenutaka u cijeloj igri. Njezina izvedba pjesme “Jump Up, Super Star!” tijekom Donkey Kong festivala je moment koji će ti se urezati u pamćenje zauvijek. A onda, kad pobijediš Bowsera i misliš da je gotovo — igra te pošalje na Mjesec, otključa potpuno nove kraljevstva i kulminira s Darker Side of the Moon, jednim od najzahtjevnijih platforming izazova koje je Nintendo ikad dizajnirao. Ta post-game sekcija praktički je cijela nova igra.
Gameplay
Hajdemo odmah na stvar — capture mehanika je genijalnost. Bacaš Cappyja na neprijatelja ili objekt i doslovno ga zaposjedneš. Postaneš on. Imaš njegove sposobnosti, njegove kontrole, njegov pogled na svijet. Zvuči jednostavno na papiru, ali u praksi je ovo najkreativnija mehanika koju je Nintendo smislio od Wii Remote kontrolera — samo što je ovaj put zapravo savršeno izvedena.
Zamisli ovo: stojiš u Cascade Kingdomu i vidiš T-Rexa kako spava. Bacaš šešir na njega i BOOM — ti si jebeni T-Rex. Gaziš sve pred sobom, razbacuješ kamenje, rušiš zidove. Osjećaj je čistog, nepatvorenog dječjeg oduševljenja. Ali to je samo početak. Napraviš toranj od Goombi — složiš ih jednog na drugog i hodaš kao apsurdni Goomba neboder. Zaposjedneš Bullet Billa i letiš kroz zrak, kontrolirajući raketu s brkovima. Preuzmeš Chain Chompa i razbacuješ se po razini kao metalna kugla za rušenje. Uskočiš u Lava Bubble i plivaš kroz lavu — LAVU! — kao da je bazen na Zrću.
Igra ima preko 50 jedinstvenih capturea i svaki se osjeća kao mini-igra unutar igre. Svaki ima vlastite kontrole, vlastite mogućnosti, vlastite načine interakcije sa svijetom. Onion capture u Luncheon Kingdomu? Možeš sakriti se u zemlju. Pokio u Snow Kingdomu? Trčiš super brzinom po ledu. Upjump Flower? Lansiraš se u zrak. Svaki capture je dizajniran specifično za puzzle i tajne kraljevstva u kojem se pojavljuje, i to je ta razina promišljenosti koja razlikuje Nintendo od svih ostalih.
Ali nemoj misliti da je Mario sam po sebi slab bez Cappyja. Marijov vlastiti moveset je nevjerojatno dubok — možda najdublji u cijelom serijalu. Long jump, triple jump, ground pound, dive, backflip, wall jump, side somersault — sve standardne stvari. Ali onda dodaš Cappy combo poteze: cap throw za platformu u zraku, cap bounce za dodatni skok, dive-cancel-cap-bounce combo koji te lansira na nemoguće udaljenosti. Speedrun zajednica je otkrila kombinacije pokreta koje ti omogućuju da prelijećeš cijele razine na načine koje developeri vjerovatno nisu ni zamislili — a Nintendo je sve to ostavio u igri jer funkcionira.
Power Moonovi zamjenjuju zvijezde iz prijašnjih Mariota — ali za razliku od 120 zvijezda u Mariju 64, ovdje ih ima preko 880. I nisu samo razbacani besmisleno: svaki Moon ima svoju malu priču, svoj puzzle, svoju “aha!” reakciju. Neki su očiti — pobijedi boss fighta, dobit ćeš Moon. Ali većina zahtijeva kreativnost: pogledaj pod ovaj most, poskoči na tu sumnjivu platformu, koristi specifičan capture na specifičnom mjestu, pronađi skriveni prolaz iza vodopada, dovedi ovog psa do pravih vrata, završi mini-challenge, razgovaraj s pravim NPC-em. Ground pound na sumnjivo tlo. Odvrti muzičku kutiju. Nahrani pticu sjemenkama. Svaki je mali trenutak otkrića i igra konstantno nagrađuje znatiželju.
Sandbox stil kraljevstava je ključna promjena u odnosu na linearne razine. Umjesto da ti igra kaže “idi tamo”, ona ti kaže “evo ogromnog prostora punog tajni — zabavi se”. Slobodan si istraživati kako hoćeš, kojim redom hoćeš, i uvijek ćeš naletjeti na nešto novo. A ako želiš linearnije iskustvo, tu su “glavne” misije koje te vode kroz priču — ali čak i te su dizajnirane tako da te potiču na istraživanje usput.
Co-op mod je pametan dodatak — drugi igrač kontrolira Cappyja neovisno od Marija. To znači da jedan igrač trči i skače dok drugi leti okolo, sakuplja coiniće i napada neprijatelje. Savršeno za igranje s mlađom braćom, sestrama ili djecom — iskusniji igrač kontrolira Marija, a početnik upravlja šeširom bez frustracije.
Grafika i zvuk
Odyssey izgleda predivno. Točka. Nintendo nikad nije jurio za realizmom i sirovima teraflopima — umjesto toga, svaki piksel ovdje služi art direction viziji koja je toliko šarena, toliko živahna, toliko čista da te boli osmijeh od gledanja. Igra radi na stabilnih 60 FPS-a u docked modu i glatkih 60 FPS-a čak i u handheld modu (uz nešto nižu rezoluciju), što je za Switch konzolu impresivno.
Ali prava zvijezda je raznolikost vizualnog stila između kraljevstava. New Donk City je fotorealističan grad s pravim automobilima i ljudima normalnih proporcija — a usred toga trči mali, okrugli, crtani Mario. Taj kontrast je istovremeno apsurdan i genijalan. Luncheon Kingdom je napravljen od hrane — vulkani bljuju juhu, tlo je od sira, drveće su gigantske vilice. Seaside Kingdom je tropska plaža s kristalno čistim vodom. Wooded Kingdom je steampunk šuma s robotima koji uzgajaju cvijeće. Snow Kingdom je minijaturni gradić zatrpan snijegom s utrkama na Bound Bowlovima. Svako kraljevstvo ima toliko vizualnog identiteta da bi svako moglo biti zasebna igra.
I onda zvuk. Bože moj, taj soundtrack. “Jump Up, Super Star!” je pravi vokalni pop hit — ne instrumentalna tema, ne chiptune, nego potpuna pjesma s pjevačicom i stihovma. Kada se ta pjesma aktivira tijekom Donkey Kong festivala u New Donk Cityju, dok trčiš po zidovima nebodera u 2D Mario sekvenci koja referira originalni arkadni Donkey Kong — to je jedan od pet najboljih trenutaka u povijesti videoigara. Ne pretjerujem. “Steam Gardens” iz Wooded Kingdoma je zarazno catchy, s tim mehaničkim zvukovima upletenima u melodiju. “Fossil Falls” iz Cascade Kingdoma ima tu avanturističku energiju koja te odmah stavlja u explorer raspoloženje. “Honeylune Ridge: Escape” — boss chase tema s Bowserom — je čista epska drama s orkestrom i zborom.
Svako kraljevstvo ima vlastitu glazbenu temu koja se mijenja ovisno o tome jesi li vani, u podzemlju, u boss fightu ili unutar nekog capturea. Glazba nije samo pozadinska dekoracija — ona je integralni dio iskustva, jednako važna kao vizuali i gameplay. Mario Odyssey ima jedan od najboljih soundtrackova u cijeloj 2017. godini, u bilo kojem mediju.
Kreativnost i dizajn razina
Ovdje Odyssey prelazi iz odlične igre u remek-djelo. Svako kraljevstvo nije samo razina — to je mali svijet s vlastitom kulturom, stanovništvom, problemima, tajnama i identitetom. Nintendo je dizajnirao svako od ovih mjesta s nevjerojatnom pažnjom prema detaljima.
Cap Kingdom je savršen tutorial — mali, atmosferičan, gotski. Nauči te osnove Cappy mehanike u mračnom, maglovitom okruženju koje odmah signalizira da ovo nije tvoj uobičajeni Mario.
Cascade Kingdom te dočeka s vodopadima, dinosaurima i onim nezaboravnim T-Rex captureom. To je Nintendov način da ti kaže: “Vidiš ono? Da, stvarno ćeš to moći napraviti.”
Sand Kingdom (Tostarena) je ogromna pustinja s meksičkim gradom, podzemnim hramovima, ledom ispod pijeska i jednim od najkompleksnijih boss fightova u igri — Knucklotec, gigantska kamena glava koja pokušava te zdrobiti svojim rukama. Tostarena je prvi pravi sandbox u igri i odmah shvatiš koliko su ta kraljevstva duboka — možeš provesti sate istražujući samo ovo jedno.
Lake Kingdom te baci pod vodu u elegantno kraljevstvo s modnim dizajnerom koji oblikuje Loknjiču vjenčanicu. Kratak ali lijep, s underwaterom koji koristi Cheep Cheep capture za istraživanje morskog dna.
Wooded Kingdom kombinira šumu i steampunk tvornice. Steam Gardens su puni robota koji uzgajaju cvijeće, Uproot capture ti daje duge noge za penjanje po platformama, a vertikalnost razine je impresivna — ide od tla šume sve do vrha ogromnog tornja.
Cloud Kingdom je kratak, ali pamtljiv — mini boss fight s Bowserovim Wedding Plannerima (Broodals) na oblacima. Prekrasan vizualno, intenzivan gameplay-om.
Lost Kingdom je otrovni otok prepun Tropicala neprijatelja i Klepto ptica. Ovdje capture mehanika dobiva novu dimenziju jer Glydon — letjelica-gušter — ti omogućuje da jedriliš nad otrovnim močvarama. Razina ima tu “opasnu džunglu” atmosferu koja se razlikuje od ostatka igre.
Metro Kingdom (New Donk City) — ovo je IT. Ovo je kingdom koji definira cijelu igru. Realistični grad pun pravih automobila i ljudi u odjelima, a Mario trči među njima. Skačeš po neboderima, voziš skuter, igraš skok u dalj na krovovima. Ali vrhunac — apsolutni, neprikosnoveni vrhunac — je Donkey Kong festival. Pauline te moli da okupiš bend (bubnjare, gitariste, basiste) po cijelom gradu. Kada to napraviš, počinje festival gdje se cijeli grad transformira u 2D retro Mario razinu na zidovima nebodera, dok “Jump Up, Super Star!” svira uživo i Pauline pjeva na pozornici. Trčiš po fasadama zgrada, izbjegavaš bačve kao u originalnom Donkey Kongu, i sve se stapa u savršenu sintezu 35 godina Mario povijesti. Taj dio igre je jedno od najvećih postignuća u dizajnu videoigara. Ikada. Ne samo u 2017., ne samo na Nintendovim platformama — ikada.
Snow Kingdom (Shiveria) skriva mali podzemni gradić ispod leda s Shiverian stanovnicima koji obožavaju utrke. Bound Bowl Grand Prix utrka je kaotična i zabavna, a iznad tla čeka ledena pustinja puna tajni.
Seaside Kingdom te stavlja na prekrasnu plažu s Bubblaine gradom i gigantskim hobotnicom kao bossom. Gusher capture ti omogućuje da se laniraš vodenim mlazovima, a cijela razina je dizajnirana oko vode i vertikalnosti — šikljanje prema gore da dosegneš platforme.
Luncheon Kingdom (Mount Volbono) je kraljevstvo hrane. Vulkan bljuje ružičastu juhu, platforme su od sira, neprijatelji su kuhari, a ti zaposjedaš komade lave da plivaš kroz vulkansku supu. Boss fight s Cookatielom — gigantskom pticom koja kuha juhu na vrhu vulkana — savršeno utjelovljuje apsurdni humor ove igre.
Ruined Kingdom je mračna, gotska lokacija s jednim jednim boss fightom — ali kakvim. Zmaj. Pravi zmaj. U Mario igri. Lord of Lightning fight na vrhu gotske kule, u oluji, s munjama — to je Dark Souls energija u Nintendo igri i funkcionira besprijekorno.
Bowser’s Kingdom je japanski zamak s taiko bubnjevima, Pokio captureom (ptica s oštrim kljunom kojom se zabadaš u zidove) i jednom od najljepših estetika u cijeloj igri. Japanski stil s Mario twistom — prekrasno.
Moon Kingdom je finale — niska gravitacija, bijeli krajolik, vjenčanje koje trebaš prekinuti. Boss fight s Bowserom u bijelom odijelu je epski, ali pravi šok dolazi nakon — bijeg iz urušavajuće lokacije gdje zaposjedneš samog Bowsera. DA. Postaneš Bowser. Razbacuješ se po razini sa svom njegovom snagom dok sve oko tebe eksplodira. To je katarzičan, emotivan, savršen završetak.
I onda post-game. Dark Side of the Moon te suoči s ponovljenim, težim boss fightovima protiv svih Broodalsa. Darker Side of the Moon je jedna gigantska razina bez checkpointova koja zahtijeva da savladaš SVAKI capture i SVAKI pokret u igri. To je brutalan, frustrirajući i nevjerojatno zadovoljavajući izazov. A Mushroom Kingdom — Peachov dvorac iz Super Maria 64, rekreiran u Odyssey engineu, s Yoshijem na krovu — je čisti nostalgični udarac u srce za sve koji su odrasli s Nintendovim konzolama.
Filozofija dizajna razina je ono što Nintendo zove “wide linear” — dovoljno otvoreno da se osjećaš slobodno, ali dovoljno strukturirano da nikad nisi potpuno izgubljen. Uvijek postoji jasan put za glavnu priču, ali svaki korak s tog puta nagrađuje te novim otkrićem. To je savršen balans koji vrlo malo igara uspije postići.
Zaključak
Super Mario Odyssey je čista, nepatvorena, koncentrirana radost pretvorena u videoigru. To je igra koja te tjera da se smiješ dok skačeš, da uzvikuješ od oduševljenja kada otkriješ novu tajnu, da ostaneš budućnost duže nego što bi trebao jer “samo još jedan Moon”. Nintendo je uzeo formulu koja postoji od 1996. i Super Maria 64, razbio je na atome i složio natrag u nešto što se osjeća potpuno novo — a istovremeno potpuno kao Mario.
Capture mehanika je genijalnost koja opravdava cijelu igru sama za sebe. Sandbox kraljevstva su među najboljim razinama ikad dizajniranim u platformer žanru. Soundtrack je fenomenalan. Vizuali su šareni i puni karaktera. A količina sadržaja — preko 880 Moonova, post-game kraljevstva, costumi za otključavanje, achievementi, mini-igre, Luigi’s Balloon World update — znači da ćeš ovdje provesti desetke sati i svaka minuta će biti ispunjena osmijehom.
Je li ovo najbolji 3D Mario ikad? Da. Je li ovo najbolji 3D platformer ikad napravljen? Moguće — Galaxy i Galaxy 2 imaju jak argument, ali Odyssey nudi slobodu i kreativnost koju nijedan Mario prije njega nije postigao. Je li ovo jedna od najboljih igara svih vremena? Bez ikakve sumnje.
Nitko ne radi ono što Nintendo radi s Mariom. Nakon više od tri desetljeća, ovaj mali vodoinstalater i dalje trči, skače i čini nas sretnima. Super Mario Odyssey nije samo igra — to je dokaz da videoigre mogu biti čista umjetnost radosti.
Slične igre
Ako ti se svidjela ova igra, preporučujemo:
Ocjena: 10/10
